In memory of Branimir Vugdelija

Noćas je hladno,sivo i beživotno.....Na neravnim ulicama vide se samo sjene, koje izgledaju kao da postoje, kao da su stvarne.....crne osobe kojima se ne vidi lice, tako da ne možemo vidjeti jel sjene plaču, jel su tužne, ili se smiju....Noćas je magla pokrila blijedo žuti mjesec, a zvijezde su nestale, osim jedne koja bi se polako bljeskala na mračnom jezivom nebu.....
Tu noć vladala je takva samoća da je i najsretnije obuzela nelagoda u srcu, strah....

svaki dan neki novi zivot se ugasi...ponekad se pitamo zasto oni koji su bili dobri ..koje je svatko volio...koje smo znali...danas nas je napustila osoba s predivnim glasom i andeoskim ocima...bio je andeo na zemlji...Bog ga je toliko volio da ga je pozelio za svoga andela...iako je znao da ce mnogo ljudi patiti zbog toga...

Napustio je nas…
Zauvijek je otišao..
Njegov osmijeh, njegove oči
Mi vidjeti više nikada
Nećemo…

R.I.P

.......Napokon je odlucila da ce izici iz tame i vidjeti svijetlo...kad je izisla vidjela je samo mjesecinu...setala je pustim ulicama....osjecala je mirise te ljetne noci...opet je sve podsjetilo na njega...hodala je i zamisljala kako ce joj on svaki tren doci i zatvoriti oci...dotaknuti njene usne...zovnuti ti je malena...
Dosla je do mracne ulice...hodala je polako...koraci su joj bili tako teski....kao i njeno disanje...osjetila je sum...netko joj je prilazio s leda i zatvorio joj oci bas kako je zamisljala...otkucaji srca su joj ubrzali...bila je sretna...mislila je da je to on...da je dosao ponovno k njoj...nije znala da je to njen kraj...da ce joj to biti najbolniji trenutak a i zadnji...pokusala se okrenuti...nije joj dopustio...cvrsto ju je uhvatio i srusio na pod...nije joj dao da sa se pomakne...osjecala je njegov dah...osjetila je kucanje njegova srca...vristala je na podu...plakala je...bilo je strah...niz njeno bijelo lice slijevala se krv od udarca...izgubila je glas...pozeljela je umrijeti...nije mogla podnijeti da ce cjeli zivot imati sjecanje na tu vecer i na tog tipa koji ju je unistio...koji je izbrisao svaku njenu nadu za srecu....pomislila je "sto ako se ON vrati...hoce li me prihvatiti ovakvu kad sazna sto se dogodilo...hocu li i dalje biti njegova malena...hocu li ga udaljiti od sebe zbog ovog groznog osjecaja krivnje....ne ne mogu zivjeti s tim...nebi podnijela da ima lose misljenje o meni...da se udalji od mene...znam da nisam kriva ali ovaj osjecaj ostaje...nemogu izbrisat ovu gorcinu gađenje prema sebi...nebi mogla podnijeti njegovu mrznju...bolje da me se sjeca ovakve...da ima lijepo sjecanje na mene...
Iz tog groznog razmisljanja probudio je zvuk poruke...polako je citala..pisalo je "sanjaj nesto predivno kao sto si ti sama...ne daj drugima da te slome...laku noc ljepoto milsim na tebe...znam da nisam zasluzio osobu poput tebe...srce ne bira...
Ta recenica potpuno je dotukla...jos vise je bila sigurna da ga ne smije razocarati...jos vise je bila sigurna da mora zadrzati ovu sadasnju sliku o sebi...da je voli onakvu kakva je bila...uzela je njegovu sliku u ruke i zaspala...
Ujutro je nasla njena majka...bila je cijela u krvi,al njegova slika i dalje je bila na njenim grudima...u blizini njenog srca...
Kada je ON vidio da nema vise njegove malene nitko ga nije mogao utjesit...dosao je do njenog tijela koje je i dalje bilo onako lijepo kao i zadnji put kad je vidio...suze su mu potekle...uzeo je sliku koju je ona taj dan drzala u rukama... na pozadini je pisalo "vjerovala sam u nas...u to da cemo ponovno biti skupa...sanjala sam o tvojim rjecima i o tvom osmijehu...bilo mi je tesko bez tebe...al uvijek je postojala nada da ces mi se vratiti...zasluzio si puno bolju osobu od mene...sigurno se pitas zasto sam ovo ucinila...ali taj ti odgovor nemogu dati...odnijet cu ga sa sobom u grob..zelim da me se sjecas po dobru..da se ponekad sjetis nase ljubavi....da me pamtis onakvu kakva sam bila...nosim te u srcu koje je bilo puno boli a ti si bio njegova jedina svijetlost i snaga...tvoji stihovi ce mi zauvjak ostati urezani...nikad te necu napustiti...pazit cu na tebe...tvoja malena...
Kad je procitao nije se mogao suzdržati krivio je sebe sto nije bio uz nju... plakao je i ponavljao sreca dugo ne traje..ne meni ne...uvjek mi je oduzmu... zasto moju malenu...zasto?? malena volim te...



Shot at 2007-07-11

..........Proslo je dugo vremena nisu se culi...ipak nisu zaboravili jedno drugo...udaljenost nije bila vazna...i dalje su nosili njihove uspomene u srcu...bar je ona tako mislila...imala je takvu zelju da ponovno cuje njegov glas...da je ponovno dotakne i zagrli...da je ponovno miluje po njenoj dugoj kosi....falilo joj je to...nije znala sto bi...samo je sjedila u sobi gledala njegovu sliku...suze su joj same padale niz njeno bijelo lice...nije ih mogla sprijeciti koliko god da se trudila...znala je da ce prestati samo ako ponovno cuje njegov glas...ako ponovno osjeti njegov njezni dodir...
Nije imala volje za zivot...otkad su zadnji put pricali proslo je mnogo vremena...vec je izgubila volju za vanjski svijet nikad nije mislila da ce je to tako pogoditi...razmisljala je i sebi postavljala mnoga pitanja:"da li se on mene ponekad sjeti...da li je njemu ovako tesko bez mene...Ima li njegov zivot smisao...jel nasao nekoga drugoga...nekog tko je sada njegova sreca...ko je sada njegova malena...da li je jos uvijek onako tuzan...zna li i dalje da ce uvijek biti u mom srcu..da je i dalje cijeli moj svijet...zna li kako placem svaku vecer,,,kako me ljudi povrijede svaki dan...zna li da je jedina osoba kojoj nesto znacim...zna li da mi je potreban njegov glas"...nije znala odgovoriti na ni jedno od tih pitanja...znala je samo da zeli umrijeti...da ne moze izdrzati vise tu udaljenost...mozda bi tada osjetio da je nekoga izgubio...mozda bi dosao na njen grob i donio joj crvene ruze za koje je uvijek govorio da nikad nece moci nadmasiti njenu ljepotu...tko zna...mozda....
Dani su prolazili on se i dalje nije javljao...izgubila je pojam o vremenu...njegova slika i taj prokleti alkohol bili su njeno jedino drustvo...sama sebe je pokopavala sve vise...nitko joj nije znao pomoci jer nisu znali sto joj je...nije nikom govorila o svojoj boli...samo je sutila i plakala...zidovi su u sobi bili izlijepljeni njegovim pjesmama koje je napisao za nju...njegovim slikama...snovi su joj bili prozeti njegovim osmjehom i rijecima...njegovim sapatom...u svakom trenu zivio je u njoj....ostavio je dubok trag na njenoj dusi....veliki krvavi trag koji nikad nece zarasti...koji ce je uvijek podsjecati na njega....



Shot at 2007-07-08

Bila je u tolikoj komi,nije mogla ni zamisliti da će upoznati njega...osobu koja ce joj tako brzo postati vazna...bez cijeg glasa nece moci poci na spavanje...
Kada ga je upoznala cinilo joj se kao da sanja,,jer nije mogla vjerovati da jos postoji takva osoba...osoba puna osjecaja...puna emocija...a nadasve tako draga i njezna...
Stalno je razmisljala o njemu...nije ga mogla izbaciti iz glave...nije mogla opisati taj osjecaj...nije znala zasto se tako brzo vezala za osobu koju je tako kratko poznavala,mislila je da je sve san,da ce se svaki cas probuditi...nije to zeljela...ponekad bi joj bilo toliko potrebno da ga dotakne...da ga osjeti u svojoj blizini...da osjeti kucanje njegova srca...njegov dah...dodir na licu,samo da se uvjeri da nije san...
Cesto su pricali prije spavanja...nije trebalo mnogo rijeci da pokazu jedno drugom da im je stalo...ponekad su samo sutili...sutnja bi mnogo rekla i znali bi njeno znacenje...
Kada bi telefon zazvonio znala je da je to on,podigla bi slusalicu i odjednom cula glas "halo malena,jel smetam?"..cesto je imao tuzan glas,kao da ga nesto muci...kada bi ga upitala sto mu je samo bi joj odgovorio"malena sve je ok...nemoj se brinuti ...ja nisam vazan..."na te rijeci samo bi joj suze krenule...znala je da nesto nije uredu...odgovorila bi mu:"vazno je..vazan si mi...sve vezano uz tebe vazno mi je...zelim da si sretan..."
Na trenutak bi sutili,a tada bi joj odgovorio "sretan sam...imam srecu upoznao sam tebe...ti si moja sreca...ti me ispunjavas malena...zelim te pokraj sebe...zelim te dotaknuti...zelim te osjetiti...da si mi blizu...da te mogu zagrliti...da napokon postanemo stvarnost...
Svaki put je plakala kad bi to cula,zeljela je da se to ostvari,ali nesto joj je uvijek govorilo da je to nemoguce...
Pricala mu je o svojim strahovima...uvijek je nasao rijeci da je utjesi i da je nasmije...obozavala je onaj njegov tajanstveni glas i kako izgovara njeno ime...
Planirali su buducnost...nadali su se sreci...no znali su da to nije moguce..to ni ih ponekad dotuklo,no nisu zeljeli pokvariti to sto su imali...jedno drugo su tjesili da je sve moguce,samo da treba vjerovati u to...
Prepricavao joj je svoje snove...svoje zelje..pisao je za nju pjesme...zelio ju je usreciti...ali nije znao da samo njegovo postojanje nju usrecuje...da je usrecuje svaka njegova rijec...svaki put kada joj rece "malena"...
Bio je njena velika neostvariva zelja iako ona to nije zeljela priznati.. nije htjela priznati da nikad nece moci biti skupa...htjela je vjerovati da ce svoj zivot provesti s njim... u njegovu zagrljaju...da ce on biti taj koji ce joj brisati suze s lica i koji ce joj stavljati osmijeh na usne...
Jednu vecer joj je rekao kroz suze:"zasto nikad ne mogu zadrzati ono sto je lijepo?.. strah me je...strah me da ce mi Bog ili netko drugi opet oduzeti ono najdraze...ono sto me usrecuje...ono sto mi je sve u zivotu...a ti znas da si to ti..."
Pokusala mu je objasniti da ce ona uvijek biti uz njega i da ga nikada nece napustiti...no i dalje je imao onaj tihi glas i izgovarao "meni se sreca nikad ne dogada....svaki put mi je netko oduzme...obecaj mi da ovo nikada nece zavrsiti...da cu uvijek biti dio tvog zivota...bar mali djelic..."
Odgovorila mu je:"uvijek ces imati posebno mjesto kod...mene u mom zivotu...ne zelim da ovo zavrsi...nikada te necu zaboraviti...
"Ni ja tebe malena...sjeti me se...."



Shot at 2007-07-05

evo nisam znala sta bi napisala pa sam nasla ovaj tekst za sve one koji vole vampire kao i ja.

Mit o vampirima složena je i različita podrijetla, da navedem samo nekoliko primjera: stara praznovjerja, jeziva otkrića preranog zakapanja ljudi koji su patili od katalepsije (besvjesno stanje nalik smrti), psihopatski ubojice sa suludom žudnjom za krvlju, jezive priče o šišmišima-vampirima koji piju krv i koje su Cortesovi suputnici donijeli u Europu nakon istraživačkih eksepidicija na povratku iz Amerike.. Primjera ima još mnogo, i svi su oni doprinjeli stvaranju zamršene legende o postojanju tih noćnih utvara.
Na tu temu objavljene su brojne knjige. Vampirizam i 'živi leševi' igraju važnu ulogu. Kako u knjigama piše, Vampiri spavaju u grobu otvorenih očiju, a iz lijesa izlaze obično kad mjesec raste. Nemaju sliku u zrcalu i ne bacaju sjenu. Vampir se javlja i u životinjskom liku: kao konj, koza, žaba ili zmija, no najpoznatiji su postali u liku šišmiša. Sve ovo zajedno karakterizira 'pravog' vampira.
Prema pučkom vjerovanju, vampiri su mrtvaci koji se mogu vraćati, najćešće to su samoubojice, izopćenici, i svi ostali ljudi koji su pokopani bez blagoslova Crkve.
Strah od tih ljudi neprestano se raspirivao jer su našli prazne grobove i trupla koja nisu strunula i još su imala krv u žilama. Crkva je često vjerovala u postojanje krvopija. Propovjedala je naravno vjernicima da uvijek uza se nose križ kako bi se mogli suprotstaviti vampirima obuzetim sotonom. Time ih ne navodno moguće otjerati. No seljaci su se radije pouzdali u ćešnjak. Eterični mirisi ove biljke spasili su ih već od gamadi koja izaziva teške bolesti. Pa prema tome zašto nebi i od vampira. I eto sakupljene sve elemente koji čine karakterističnu legendu o vampirima. Postoje mnogi 'slučajevi' vampirizma koji se nikad nisu mogli objasniti. Tako je 1732. neko selo blizu Beograda pogodila prava epidemija vampira. Mnogim žrtvama doista je isisana krv.
Vlast je poslala posebnu jedinicu i tri vojna liječnika u Beograd. Vojnici su otvorili 15 grobova. Samo su tri trupla strunula. Ostali mrtvaci imali su čvrsto meso pa čak i zdravu boju lica. I krv u žilama mrtvaca bilaje svježa. Na žalost, nije se mogao obaviti detaljan pregled jer su vojnici u panici truplima odrubili glave i zatim ih spalili. Ali zna se da je selo nakon vojne intervendije bilo pošteđeno daljnih neobjašnjivih smrti. Još je jedna zanimljiva činjenica vezana uz vampirizam. Protestan Martin Luther smatrao je da su oni koji piju krv mrtvaci koji su postali žrtvom vraga. U priručniku njemačke mitologije piše: Kad vampir živom čovijeku isiše krv kako bi se i sam ponovno vratio u život, to je u vezi sa vjerom starih kako nesretni mrtvaci još žude za životom i žude za krvilju kako bi povratili dušu i svijest.

Nemam rijeci,
osjecaje koje osjecam prema njemu
ne mogu opisati,
nekad pomislim da je to vise od ljubavi,
al nisam sigurna da nesto vise od ljubavi postoji.
Nemam rijeci
kojima bi mu objasnila
kako mogu voljeti jace svaki novi dan
i da male svade koje se dogode
nece nista promijeniti,
i dalje cu ga voljeti.
Nemam rijeci,
bas danas ih nemam,
nikad ih ni nisam imala
jer se nikad nisam ovako osjecala.

Ono je bio samo jos jedan los dan.......
A samo je danas vazno -
....ono iza nas je proslost koju ne mozemo promijeniti
....a ono ispred nas je buducnost koju ne mozemo predvidjeti..
....zivimo sadasnjost

Voze se cura I dečko na motoru.
cura: "Nemoj tako brzo, smanji!!!!!"
dečko: "Ne baš je ludo..."
cura: "Ne, nije...molim te uspori"
dečko: "Reci da me voliš!"
cura: "Znaš da te volim!"
dečko: "Zagrli me"
(cura ga zagrli)
dečko: "Molim te uzmi moju kacigu sa glave, meni je tijesna
i stavi je sebi na glavu!!!"

Sljedeće jutro u novinama:
Motor imao nesreću, jer su kočnice popustile,
dvije osobe su bile na motoru-jedna je preživjela,
a druga poginula.
ISTINA JE:
Da je dečko ustanovio na pola puta da su kočnice popustile,
a to nije htio reći svojoj curi...
Želio je posljednji put čuti njene riječi- VOLIM TE!
Želio je posljednji put osjetiti njen- ZAGRLJAJ!
Zatim ju je zamolio da stavi njegovu kacigu na svoju glavu,
jer je želio da ona preživi iako je to značilo da će on poginuti...

''... bez tebe živim kao usamljeni pas i
sve što imam to je sjećanje na nas.
Još uvijek čekam, a u duši dobro znam,
ti se nećeš vratiti, kriva je sudbina i
moje gluposti, krive su staze koje
nismo pronašli...
Kriva je ona glupa noć,
kad sam ti rekla da ne trebam te više,
a srce mi se rasulo u prah,
da li sam ti priznala da se
svake noći sjetim vremena kad smo
bili zajedno i znaš li da sam slomljena i sama?
Ti si s nekim drugim pronašao san, a mene
opet čeka jutro u samoći
i novi dan bez imena...''

...opet sam na dnu...opet mi je kao i onog dana kada sam došla do kraja...
imala sam tračak svijetlosti u ovom jebenom životu...
ali,opet sam potonula...mrzim se...
crnilo i tama opet su uzeli moje srce...uzeli su sve što sam imala...i opet je sve prazno...
pitam se zašto?
tražim odgovore...a nigdje ih nemogu pronaći...
uzalud ih tražim...nikada neću izići iz ovog ponora...ustvari i neznam...
što učiniti kada te zgrabi crna ruka tuge?...
što učiniti ako tuga uvijek ide za tobom...
jednostavno...prepustit ću se...neka moj život obuzme tuga...
tko zna...možda onda bude bolje...
počela sam svijet i ljude gledati drukčije...počela sam razmišljati o sreći,ali opet mi se probudio onaj isti osjećaj praznine...
osjećaj crne proklete boli...što mi razdire srce...
što polako uzima moju dušu...
nemam snage...nemam volje za život...
jednostavno ne nalazim riječ da to opišem...
samo želim nestati...
nikad nisam htjela nekoga povrijediti...
nikad mi to nije bila namjera...
samo sam željela biti nekome tračak svijetlosti...
neću ponovno tražiti izlaz iz ove noćne more...
samo vas molim da se ponekad sijetite mene...i da nađete barem jednu dobru stvar po kojoj ćete me pamtiti...ovaj me život totalno sjeba...
nepodnosim sama sebe...osjećam kao da nemam nikog svog...
nisam željela da patim...tisuću puta sam željela da me shvatiš...
daleko sam od svega...
bez osijećaja i svijesti....
zatvorena tamo u tami....klonule duse......utonula u san bez povratka...nista ne znam.....nikoga ne poznam.....vise nista ne volim...ne marim ni za sto...nemam brige osim jedne....bojim se jutra jer mozda me nece biti sutra........

U novinama je osvanula prica da se djevojka bacila s nebodera,zbog voljenog mladica...prije smrti napisala je oprostajno pismo:"Dva svijeta mi smo,nikad skupa mogli biti nismo,kraj tebe sam se osjecala ko ptica u letu,bio si mi sve na svijetu....voljela sam svaki dio tebe i zbog toga proklinjala sebe.....pratila svaki korak tvoj i prizeljkivala da si moj......ali tebi je vaznija bila droga....gledao si u nju kao u boga....voljela sam ocaj na tvom licu....dok si svugdje sa sobom nosio spricu.....i kolike sam noci proplakala moleci Boga da te izbavi iz pakla ....zbog tebe sam se skoro ubila dok te druga pred mojim ocima ljubila....svake noci u mislima su mi bile tvoje plave oci...htjela sam te preboljeti...htjela sam te prestati voljeti..htjela sam te zaboravit pomocu pica......ali sam te opet osjecala u svakom djelu svoga bica...cim sam te ugledala smeda kosa plave oci..znala sam zaboravit te necu moci....zbog tebe sam morala kroz pakao proci do ove tocke doci...bio si mi ljubav prva,a ja za tebe ni od ljubavi mrva...nosila sam te u krvi,a sad ce njome da se hrane crvi...kad se vrate lastavica jata...vise nece biti mojih ruku da se smjeste oko tvoga vrata....molim te shvati..svu srecu zelim ti ja......al ne zelim vise cekati sumorne zore.ovo je jedini izlaz iz ove nocne more...znaj da te ne krivim ni za sto...voljela sam te...ti mene nisi.....samo te jedno molim povremeno mi donesi na grob jedan cvijet..jer ipak si bio sav moj svijet......"
Nakon dva dana osvane prica:"Na grobu djevojke naden les mladica,obitelj sto je donijela cvijece svojim mrtvim nasla ga je s nozem u prsima..."
Kad je dosla policija i ustanovila smrt u njegovoj ruci su pronasli krvavi papir."Ja sam volio tebe...ali me ovaj zivot nepovratno sjebe.....gadim se sam sebi....jer pravu ljubav nisam mogao pruziti tebi....a volio sam te ,svjedok mi Bog.....sad kad te nema kao da nemam nikog svog......gurao sam te stalno od sebe jer nisam zelio unistiti tebe...nisam htio da patis....a tisucu puta sam pozelio da mi se vratis........ljubav je kuja koja te na sve nacine sjebe....ljubav je guja koja te odvaja od mene....ne zelim vise biti tuge i boli rob jedina zelja mi je da s tobom djelim grob......u zoru kad mi srce prestane da lupa.....kad nismo mogli za zivota u smrti cemo biti skupa..........

Hodajuci uskim putem kojeg je obasjavala mjeseceva svjetlost..djevojka je pokusavala sakriti svoj strah,svoje uzdahe,i svoje drhtanje...ali bezuspjesno...cula je cak i otkucaje svoga srca...nije znala cega je strah..inace se nije bojala prolaziti tim putem..ovaj put je bilo nesto drugacije,osjecala je nekakvu tjeskobu..
Morala je proci pokraj stare crkve koju je okruzivalo bezbroj grobova na kojima su gorile svijece...treperile su...vjerojatno od strujanja povjetarca...
Trebala je samo otvoriti staru zeljeznu ogradu...gurnula ju je....skripila je.....iz daljine se cinilo kao da netko cvili ili place...usla je na groblje..nije se bojala,nije osjecala strah..njen uzdah postajao je sve tisi...drhtanje je prestalo... usporila je korake...kao da je uzivala u takvoj tisini...mozda zato sto je vec mnogo puta nocu sjedila na grobu svoga decka...decka koji ju je napustio zbog druge...zbog te proklete droge koja mu je bila vaznija od nje...ali ona mu to nije zamjerila..i dalje ga je voljela kao i prvog dana...kao i onog dana kada ga je upoznala...kao i onda dok je bio ziv....
Nad groblje se spustala magla,izgledalo je kao da ga je netko zagrnuo zavjesom.
Sjela je na grob i pocela plakati..oko nje se razleprsala njena duga crna haljina koja je ocrtavala njeno predivno tjelo,njena duga crna kosa prekrivala je njene bijele ruke...bila je grobna tisina culi su se njeni jecaji...ubrzo njeno jecanje prekinu neciji koraci...podigla je glavu i obrisala suze...ispred nje je stajao mladic...imao je dugu plavu kosu...njegovo blijedo lice na kojem su se isticale velike crne oci i neobicne plave usne obasjavala je mjesecina..nosio je dugacki crni kaput...tako je lijep kao andeo pomislila je...pruzio joj je ruku u kojoj je drzao crvenu ruzu...sjeo je do nje..nije znala tko je,ali njeno srce ispunila je toplina,kao da je bila sretna sto ga vidi...nije se bojala osjecala je sigurnost...dodirnuo je njeno bijelo lice i obrisao joj suze koje su vec pomalo bile zaledene...privukao ju je k sebi i snazno zagrlio...dugo je sutio...bio je zaista velika zagonetka koju ona nije zeljela otkriti...bojala se da ne bi nestao,da ne bi i njega izgubila...milovao ju je po njenoj dugoj kosi...polako je osjecala kako njegov cvrsti zagrljaj postaje sve slabiji...vjetar je zapuhao...nestale su one mjeseceve zrake sto su ih obasjavale...stvorili su se tamni oblaci...kisa je pocela...odjednom je pustio...nije ju vise grlio...samo je drzao za ruku...pogledao ju je..nije se mogao suzdrzati...morao ju je poljubiti...dotaknuo je njene usne,ponovno je zadrhtala..stisnula je njegovu ruku jos jace...znala je da ga vise nece vidjeti...osjecala je to...znala je da nemoze podnijeti...da nece izdrzati bol...da nece izdrzati da ponovno ostane sama...suze su joj ponovno potekle niz lice...pustio je njenu ruku i sapnuo joj na uho...ZAO MI JE...znala je da je to kraj...okrenuo se i otisao...nestao je u onoj gustoj magli..ostala je sjedeci i gledajuci za njim...kisa nije prestajala..bila je sve jaca..djevojka nije marila sto ce bit s njom..razmisljala je samo o njemu....
Osvanulo je jutro,djevojku duge crne kose i blijedih usana pronasli su kako lezi...u ruci je cvrsto drzala ruzu nepoznatog andela..izgledala je kao da spava..kao da ce se svaki cas probuditi...ali njeno srce nije vise kucalo.....njenim zilama vise nije tekla krv.....bila je tako hladna...na njenom licu jos je stajala suza..bila je zaledena..krasila je njeno prekrasno lice....
Dugo je tu lezala...nitko je nije zalio...nije imala puno prijatelja...nije imala nikoga tko bi plakao za njom.....tko bi joj donio cvijece na grob...nikoga..........sve je izgubila..........

samo sam htjela rec da ovo sta sam napisala nema bas veze s menom mislim ima al osoba o kojoj pricam ne postoji......samo je u mojoj glavi..........

Nisam znala kakav je osjecaj jebeno povrijediti osobu,osobu koja misli da te voli....
Nisam znala kako se grozno osjećaš...
Jednostavno nisam osoba za ozbiljnu vezu....ne,ne u ovom trenu.
stvarno ga nisam htjela povrijediti......stvarno nisam htjela biti jebena gadura..
stvarno nisam htjela povrijediti osobu koja je napisala pjesmu o meni.....
Osobu do koje mi je stalo....ali samo na prijateljski nacin
jer moje srce pripada drugome....jer moje tjelo gori za drugim
jer taj drugi okupira moje misli....
nemam vise suza....
nemam vise snage plakati.....
zasto sam ponovno otisla do dna....a bila sam sretna
smijala sam se iskreno,
pjevala sam glasno,
plesala sam opusteno.....
Bila sam opet dijete ,u ovom malom svijetu,bez problema
osjetila sam sto znaci biti sretan.....
Znam da vise nikad necu biti u njegovu zagrljaju
znam da vise nikad moji prsti nece prolaziti
njegovom dugom mekanom kosom.....
Znam da nikad vise necu osjetiti toplinu njegovi usana,ali ja to nemogu prihvatiti...
I svaki drugi ce biti usporedivan,moji osjecaji ce se mjesati...
ja ponovno necu biti sretna...
Zasto moram biti tako jebeno nezahvalna?
Suza je pala na stol,njezno klizi mojim obrazom....pucam po savovima...
Nemam snage nasnijati se,nemam volje za zivot...
jednostavno...zelim nestati...pobjeci....sakriti se...
Zelim vratiti vrijeme unatrag i ispraviti svoje greske...
Zalim za svime sto sam ucinila u zadnji par mjeseci
Zalim sto sam provela ovo ljeto tamo gdje sam provela....
Hoce li nestati?
Hoce li prestati?
Hocu li se ponovno smijati?
Hoce li moje ruke ponovno izgledati kao nekada?
Hocu li se ponovno smijati od svega srca?
Hocu li ponovno biti ja?
.......zao mi je opet sam to ucinila.......
Nisam htjela povrijediti osobu,do koje mi je tako jebeno stalo...
Osobu koja je nekada moje jedino svjetlo u ovom jebenom zivotu...
Osobu zbog koje sam toliko proplakala...
Nemam snage reci one rijeci...
ZAO MI JE...
Samo sam htjela da me zagrli...i kaze sve ok....
Hoce li??

H.I.M. › Wicked Game

The world was on fire, no-one could save me but you
Its strange what desire will make foolish people do
Id never dreamed that Id need somebody like you
And Id never dreamed that Id need somebody like you

No I dont wanna fall in love
This world is always gonna brake your heart
No I dont wanna fall in love
This world is always gonna brake your heart
..with you

What a wicked game to play
To make me feel this way
What a wicked thing to do
To let me dream of you
What a wicked thing to say
You never felt this way
What a wicked thing you do
To make me dream of you

No I dont wanna fall in love
This world is always gonna brake your heart
No I dont wanna fall in love
This world is always gonna brake your heart
..with you

The world was on fire, no-one could save me but you
Its strange what desire will make foolish people do
No and I never dreamed that Id love somebody like you
Ill never dream that I lose somebody like you, no

Now I wanna fall in love
This world is always gonna brake your heart
Now I wanna fall in lust
This world is always gonna brake your heart
..with you

Nobody loves no-one

H.I.M. › It's All Tears

I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love
I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love
Open your arms and let me show
you what love can be like
It's all tears and it will be
'til the end of your time
Come closer my love
Will you let me tear your hearth apart?
Now all holp is gone so drown in this love
I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love
I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love
So my love your laughter is finally
turning into tears
And you're begging for more though
the end is getting near
come closer my love
I'll violate you in the most sensual way...
until you drown in this love
I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love
I'm waiting for you to drown in my love
So open your arms
I'm waiting for you to open your arms
And drown in this love













H.I.M. › You Are The One


No i won't surrender
At any cost
You're something so sweet and tender
From my heart

Yes i've done my evil
I've done my good
Just believe me honey
I won't let go off you

You are the one
And there's no regrets at all
You are the one
And there's no regrets at all

We've had our share of misfortune
We've had our blues
And god is not on our side
Yes it's true
We keep forgetting baby
The others too
There is no one who can take that away
From me and you

You are the one
And there's no regrets at all

You are the one
And there's no regrets at all

evo samo da napisem nesto!znala sam da je ovaj blog teska glupost da me vecina nece shvacat i da ce mislit zbog ovog da sam bolesna luda ili poremecena......a to se vidilo zbog reakcije onih koji su procitali blog...jebi ga nismo svi savrseni kao pojedinci.....eto samo to........uzivajte

evo opet sam tu nazalost za vecinu ljudi...heh....opet sam usamljena opet s ocima punim suza cekam kad ce svanuti i ova prokleta noc...koja je ista kao i sve noci prije nje.sama sam...opet......
....mrzim samocu i tisinu...a ujedno i ne ona me smiriva...u tisini cujem kucanje svoga srca.....ajme da bar prestane .....da bar ne lupa.....da se napokon smiri.....i napokon utonem u san........da se napokon odmorim od ovog jebenog zivota........al opet ko zna sta ce biti onda...mozda ni tada necu imat mira...mozda ce me i tada pratit nesreca.....mozda ce i tada jedino sta poznajem biti suze i tuga...heh
neki su mi ljudi rekli da im donosim nesrecu......da ne mogu nista drugo ni donijeti samo zlo ..mnozda imaju i pravo............unistim sve cemu se priblizim...........sve sto dotaknem.....sve sta zavolim a to je rjetkost.......mozda i bolje da nikoga ne pustam blizu sebe....dovoljno sam ljudi upropastila.....mozda sam osudena ...mozda sam rodena da donesem nemir i nesrecu.........mozda nikad nikom necu donijet srecu....mozda niko nece bit nikad sretan zbog toga sto postojim.......mozda je moje postojanje sasvim nebitno....mozda bi bilo bolje da me ipak nema..ko zna......mozda.......

evo nasla sam jos jednu pismu na netu mislim slucajno sam je cula super je pa kako neznam sta bi napisala poslat cu nju............



Im standing on the bridge
Im waiting in the dark
I thought that youd be here by now

Theres nothing but the rain
No footsteps on the ground
Im listening, but theres no sound

Isnt anyone trying to find me?
Wont somebody come take me home
Its a damn cold night
Trying figure out this life
Wont you, take me by the hand, take me somewhere new
I dont know who you are but i, Im with you
Im with you

Im looking for a place
Im searching for a face
Is anybody here I know
Cos nothings going right and
Everythings a mess
And no-one likes to be alone

Isnt anyone trying to find me?
Wont somebody take me home
Its a damn cold night
Trying to figure out this life
Wont you, take me by the hand, take me somewhere new
I dont know who you are but i, Im with you
Im with you

Oh, why is everything so confusing
Maybe Im just out of my mind
Yeah yeah yeah
Yeah yeah
Yeah yeah
Yeah yeah
Yeah

Its a damn cold night
Trying to figure out this life
Wont you, take me by the hand, take me somewhere new
I dont know who you are but i, Im with you
Im with you

Take me by the hand, take me somewhere new
I dont know who you are but i, Im with you

Im with you

Take me by the hand, take me somewhere new
I dont know who you are but i, Im with you

Im with you
Im with you.

evo neka pisma bas mi se svidila pa......





Vampir

Cijelu noć sam jahao
Snenim morima, mrtvim poljima,
Gradove zapalio, sluge premorio
Svojim željama
Od ponoći do svitanja
Brišem kazaljke, vrijeme izmišljam.
Reci mi
Što će se dogoditi
Prestanem li disati?
Kofere pune stoljeća
Nosio sam na svojim leđima
Sav u teškom oklopu
Trčim sobama, bježim od zrcala
Od ponoći do svitanja
Brišem kazaljke, vrijeme izmišljam.
Reci mi
Što će se dogoditi
Prestanem li disati?
Opijen sam tvojim dodirom,
Zaražen sam tvojim pogledaom,
Smijem li te čekati,
Van iz moje glave - želim spavati!
Jao ja...
Što će se dogoditi
Prestanem li disati?

evo opet sam se dosla izjadat to mi je prilika da s nekim pricam.....iako neznam kako da pocenem......zivot mi je sasvim sjeban.....vise se ne snalazim .........misli mi se gube-----gubim se u vlastitoj kuci....ne spavam vise....ne mogu........jednostavno oci ne mogu sklopiti....osjetim hladnocu u srcu..onu jebenu prazninu...hodam po kuci kao vampir koji trazi novu zrtvu...pokusavam naci nesto lijepo u zivotu......al toga bas i nema na ovom svijetu...zelim zivjeti kako ja hocu a ne pokazivati lazni osmjeh kako bi svima ugodila i kako ne bih nekome pokvarila njegov savrsen dan s svojim sranjima........nemam puno ljudi koji me kuze koji znaju kako mi je......koji me zele saslusati....to me pogada..ne mogu nac osobu slicnu sebi....osobu koja mrzi cili ovaj usrani svjet......ponekad dok sjedim sama u sobi u mraku...na zidu se stvaraju sjene od kojih mi se cini da vidim osobe.....osobe koje su tako tuzne...nezasticene......usamljene ........al na kraju uvijek shvatim da je to ipak samo nesto sto ja zelim .......samo jedna velika neostvariva zelja da imam nekog slicnog sebi.....jedna velika iluzija........da je to ipak samo svjetlost koja prodire kroz moj prozor.....svjetlost koju stvara ulicna lampa.....mozda mislite da je glupo al je istinito...znam da sam cudna to mi svi kazu.....toga se ne bojim...ne bojim se toga sta me osuduju zbog mog razmisljanja...moga ponasanja...jednostavno niko nezna kako je biti negativac biti tuzan..........ali moji snovi nisu tako prazni.............

evo ponovno sam tu nemogu bas ic spavat.....nemogu sklopit oci od suza .....ustvari i nemam vise suza nemam vise sta plakat......drze me 4 kave koje sam popila.....kao da sam nadrogirana,..
u zadnje vrime svasta mi pada na pamet...al nista bas pametno!osjecam se jadno..al tako je svaki dan pa nista novo..svi govore da me kuze da se smirim da ce biti bolje da razmisljam pozitivno..al to je za mene nemoguce...ne zelim se prominiti pa cu opet bit ona stara koja je sve trpila i koja se brzo vezala za ljude pa na kraju ispastala...svaki put kad pomislim bit ce bolje sama sebi recem"nece"bit ce ti jos gore uvik je tako...samo nije me vise uopce briga sta ce se s menom dogodit hocu li se ujutro probudit hocu li preziviti sutrasnji dan...svi misle da sam cudna i da imam neka svoja pravila al malo ih moze skuzit kako se osjecam......zao mi je onih ljudi koji su dobri da me moraju trpit i licit kad mi dode i gledati kako svaki dan placem i sve vise sama sebe pokopajem.....mislim navikla sam i ne trebam niciju pomoc samo zelim da me shvate svi i puste na miru kad nisam ok..neka me prihvate ovakvu kakva jesam i da me ne pokusaju promjenit.....iako ponekad ne kuzim ni sama sebe ..ne znam sto zelim sta osjecam.. samo jedno znam da hocu ostat u ovom svom svjetu tame gdje nema ni tracka svjetlosti......,gdje vlada tuga i bol gdje samo poznajem suze ....u svjetu u kojem mi niko ne moze pomoci..............i u kojem se ne trebam bojat da cu se za nekoga vezat..u kojem mogu bjezat od problema i svega sto bi me moglo promjeniti..davno sam odustala od toga da se promjenim,za mene vise nema promjene....propala sam dosla sam do samog dna,ne nalazim razloga da se ustanem kad sve oko mene je laz i kad te svi smatraju propalicom i jadnicom koja ima neke svoje bolesne osjecaje....ne zelim van.........jer neznam sto me ceka u ovom okrutnom svjetu punom pokvareni i licimjerni ljudi koji se prave da im je stalo do necega ili nekoga a zapravo su im srca samo hladna kamenja koja cekaju kako ce nekoga upropastiti........ajme umorna sam vise od svega... mozda vam se cini glupo sve ovo sta pisem al svjet nije savrsen pa ni ljudi to shvacam.i zato trazim da i vi shvatite nas koji smo mozda malo drugaciji.........!nije svima sve kao iz bajke postoje ljudi koji znaju sta je bol i tuga i sta znaci kada vam srce zeli puknuti a oni to nemogu promjeniti..mozda za mene i nema buducnosti al takav mi je zivot zapisan onog prokletog dana kad sam se rodila...i ja ga prihvacam ovakvog...................

danas ove jebene srijede sjebala sam i povridila osobe koje to nisu zasluzile jer su prema meni bile kako bi svatko samo pozelio...jebi ga uvik napravim sranje i druge bas gurnem pod zemlju do kraja iako nisam to zelila dogodilo se mojoj nepaznjom i ne razmisljenjem i sad mi je zao da si to nikad necu oprostit!znam da me sigurno mrze al neznam kako da objasnim da nisam to tila ni zelila.zasto uvik sve sjebem????????''' zasto mi je zivot ovako sjeban i kompliciran?zasto napokon ne dopustim drugima da mi pomognu i da mi promine zivot i da se svaki dan ne budim sa suzama? tako sam tvrdoglava i mislim da mogu sve sama ne dopustam da mi se itko priblizi,da mi pokaze koliko mu je stalo do mene!
zasto ne budem kao sve ostale normalne osobe,zasto napokon nekome ne pocnem vjerovat.....?toliko se bojim da ce me opet netko povridit da cu opet biti sama......ne zelim to nebi to podnijela da opet sjedim i placem a srce mi hoce da iskoci.......mrzim taj osjecaj.............ubija me....tjera me na put smrti...... prelomi se nesto u meni osjecam jaku bol....bijes....gorcinu i mrznju...taj osjecaj necu nikada zaboraviti.......SMRT JE MOJA SPAS.........

.......... koliko još će ih otići,
a ja ću biti ''hladna'' i na to sve reći ok. pa ok.
tako očito mora biti. navikla sam ih gubiti.
pa se pitam... što to ima u meni da polako odlaze
od mene jedan po jedan... i srcu je teško, ne želi
više osjećati gorčinu gubitka.
zelim ti srecu i nadam se da ćemo se sresti jednog dana,
a kada taj dan dođe, neću te pozdraviti, čak ni ruku pružiti
samo ću te pogledati i očima punih suza ću se nasmiješiti...
ipak... hvala ti za sve lijepe trenutke jer zaista si poseban...
...Samo me boli srce .. opet... ... ... ... al neću pasti... samo ću pustit suzu i zamoliti te da mi oprostis.............

A što da ti kažem kad je sve rečeno?
vremena nema da se vrati... sreća se istrošila
žao mi je što je jedan divan san dočekao svoje jutro...
novu zoru koja ne počinje suncem... već mrakom
što nam je to trebalo?
tražimo ljepotu da bi ju na kraju uništili...
svi... do jednoga
oči su umorne, a teret pretežak, osmijeha ni nema...
zašto?
''Čovjek je jednostavan... samo srce koje pumpa i ostalo sve ide logički...''
tako mi je rekao... ali nisam se usudila prozvati ga čudovištem
zar ljudi su mašine kojima je suđeno roditi se i umrijeti?
odbijam to misliti... nisam životinja
ipak sam biće koje voli... i životinje vole... na svoj način
i kako da osjećajno biće doživi onu poruku gore napisanu?
ne znam... misli su mi postale preteške i ne mogu ih nositi... ne mogu
eh da možemo vrijeme vratiti... gdje bi nam bio kraj?

evo mene opet u ovom usranom danu kao da mi se svaki dan vrti po 10 puta i svaki dan je sve isto............tuga i suze...........zašto ne mogu biti nasmijana , zašto se mora uvijek naći netko?????????'zasto??(shvacate li da ne mogu postati odrasla,
ostat ću zauvijek u potrazi za izgubljenim rajem,
onako nevina smijat ću se praznim osobama
i neću pokušati riješiti sukobe,
samo ću još jednom pokušati ispravno upotrjebiti riječi...)
'Daj , pustite me više , pustite me , molim vas ..... Očito u mene je sve sa ove tri točke na kraju... ... Sve nedovršeno i nepoznato ... Sve!!! (očito sam sretnija u snovima , mrzim to ... očito se ne mogu oduprijeti okrutnom svijetu ... slaba sam, preslaba... koliko se god borim, stalno osijećam onu muku koja mi izjeda dušu... hoću da se jutrom probudim sa osmjehom na licu i sa tim osmjehom krenem u novi dan !

... da završim i ovo sa ove tri točke , možda je i ovo samo kratko ... možda dođem do onog svjetla koje već dugo vidim na kraju tunela, al nikako da dotaknem svjetlost koju očajno želim dostići ...možda...
Sva manje vjerujem u ljude , sve manje vjerujem da postoje oni
koji znaju šta je iskreni osjećaj...ljubav, osmjeh, ....ne vjerujem nikome ... nikome više...
Osjećam se prazno u ovoj tišini...
Nepomično i bez imalo snage pokušavam dokučiti čime sam ovo sve zaslužila...
Sve ste mi uzeli...

...nemam srce... uništeno je...
...nemam dušu... izbrisana je...
...nemam suze... presušile...
...ljubav , prijateljstvo... povjerenje...
Nekad sam vjerovala da je ovo sve nešto najsnažnije
... najčišće.. nevino ,
Sad od svega toga ostaju samo prazna sjećanja
... sjena nečeg što je na izgled bilo lijepo...
...savršeno ...
Možda... možda sam ja slijepa ...
možda to sve i ne postoji , nego samo postoji u mojoj glavi
...zamišljeni svijet u kojem ja živim...
...svijet ljubavi, povjerenja, prijateljstva...
Ne znam...
Od jučer sam opet ˝sama˝ , bježim od ljudi , hodam praznim ulicama dok mi lice kišne kapi oblijevaju... tako je i bolje ... bar mi se ne vide suze koje mi teku niz lice... ne pitajte zašto ili zbog koga.... ne želim da se zna!
... I još uvijek se pitam tko smo mi ... tko nam je dao za pravo da druge ranimo...

ejjjjjjj evo napokon i ja se sitila da napisem koju rjec samo trenutno bas i neznam sta bi vam napisala jer sam ajme....
evo odlucila sam da svima koji misle da su ajme i ocajni ili da su najgori na svitu pokazem da nisu najveca katastrofa da ima i veci!hahah
Imam 17 godina idem u 3 razred skole koju nisam tila al ipak takav je zivot usran!nista nije kako zelimo al jebi ga bit ce bolje kad umremo heh!....................uf ajme ostala sam bez teksta a to mi se rjetko dogada!da nastavim....mrzim sve umisljene ljude uz njih mrzim one koji slusaju cajke,narodnjake i slicna sranja!da sad ne nabrajam mrzim sve oko sebe i sebe samu.eto za pocetak necu vise pisat gluposti!idem spavat!ajj pozzzzzzzz